субота, 26. мај 2018.

Neću da te poklanjam

Neću da te poklanjam.

Držaću te čvrstim dahom.
Zvezde će mi osvetliti noćne staze Kojima ću tajno hodati.
Sunce će  mi darivati dan.
Vetrovi će mi davati snagu.

Neću da te poklanjam.

Tvoju dobrotu ću zadržati.
Tvoje godine će rasti.
Tvoja svetlost će se širiti.
Tvoj glas će zvonom zvoniti.

Neću da te poklanjam.

Trajaće vreme.
Pesnici će pisati pesme.
Pesmom će kosovi darivati jutro.
Lavež će terati uljeza tvojih dlanova.

Neću da te poklanjam.

Nosiće gradovi svoje ulice.
Sela će putovati kolskim putem.
Srna će kradom čupkati zelenu pšenicu.
Lovac će spustiti cev svoje puške.
Čvrsto ću držati život u ruci.

Neću da te poklanjam
.

понедељак, 21. мај 2018.

Maslačkova priča

Na osvitku leta nebo se obojilo toplotom.  Ugrejala se zemlja. Disalo se teško.
Nedostatak vlage ili strah od nevremena dodirivao je mnoge. Svako je strahovao na svoj način. Mnogi su bili uzdrmani i naterani na razmišljanje, a neki su nezainteresovano  gledali na novi  dan.
 Laka jutarnja izmaglica je dodirivala ranoranioce, pa su oni lakše podnosili išćekivanje blagodeti neba.
Ravnica se prostirala i plivala u zelenilu. Šarale su je rascvetale bulke i ponositi plavi čovek. Kamilica je osvajala. Njima je bila dovoljna svežina noći i vlaga jutra da osete  kratkotrajnu životnu radost.
Uz njih se u svojoj nizini čvrstim korenom razvio maslačak.
...
Šta se to dešava? Zašto se toliki cvet užurbano podigao i stremi ne osećajući svoju sopstvenu lepotu i  ne dodirujući tuđu radost? Lepi su, mirišu, žive brzo i brzo završavaju svoj rast.  Poslednje okasnele bulke su crvenilo podarile danu. Plavo ih gura.
Ja sam strpljiv. Imam vremena.
Ali kakvo je ovo čudno golicanje koje me osvaja i gura u visinu? Doziva me sjaj i svetlost.
Kakva se to buka širi ? Dolazi li to sam kraj?

U trenutku je preko mladog maslačka prešao oštar nož kosilice. Začas su nestali listovi, izrezao se vitki štapić drške koji je obećavao da postane cvet. Nestale su nade i radosti.
Čovek je pažljivo kosio travu. Nije birao. Nestajali su zvončići i beli cvetići podnevnog cveća. Sve je bivalo samleveno i velikom brzinom je uletalo u plastičnu kutiju čiji je jedini zadatak bio da sakupi posečeno. Travnjak se dičio ravninom i uredno podšišanom travom.

Upio sam kapi biserne rose, udahnuo sam lak povetarac i kroz moje iskrzane listove sam pustio  snagu.
Osećam da rastem.
Osećam zov predaka i uputstva kako da dosegnem daljine. Razumeo sam da moram putovati daleko u neke nepoznate predele, da moram širiti slavu svoga preobražaja.  Razumeo sam da se moram boriti za život.
Evo,  opet neko golicanje.  Ispustiću novu dršku. Biće puna mlečnpg soka koji nosi zapovest.
Raste mi kvržica na glavi.
Rastem sav.
Radujem se .
Da baš me obuzima nemir.
I gle.
Glava mi puca.
Od zelene duguljaste kvržice napravila se izdužena vitkost sa nagoveštajem žutog u sebi. Za trenutak se rasplinula pod prvim sunčevim zrakom. Postao sam žuti cvet. Gle bezbroj moje braće i sestara. Pa mi smo  najlepši na svetu.
Gledajte me , gledajte.
Upijam i hranim se Suncem. Opet me golica. Žuto se pretvara u belo. Rastem do belog paperjastog balona. Kako se samo njišem na vetru. Kako me samo podiže ruka povetarca.
Kako se samo...
Da letite, letite, do visina, do neba, do slobode, do bašte i polja, letite do nebeskih visina i plave kiše.
Letite na sve četiri strane sveta i nosite priču o roditelju, o pretku, o pravilima života i poštovanjju Sunca.
Pričajte o skromnosti, velikodušnosti i borbi za svoje parče zemlje.
Osvojite tvrda srca ljudi.
Neka vam se dive.
 Neka na trenutak postanu žuti maslačak.

недеља, 20. мај 2018.

Radosti su mnoge: Pesme Andrićgradu 2018.

Radosti su mnoge.
Moja pesma ,,Da mi se" se našla na spisku pesama uvrštenih u zbornik! Nisam se nadala da to mogu.
Hvala žiriju.
Hvala vama dragi prijatelji na čitanjima, podršci i vetru koji mi u leđa šaljete. Želim vam svako dobro.


ПОЕТСКИ КЛУБ „ЗНАКОВИ“ ВИШЕГРАД
ОБАВЈЕШТАВАМО СВЕ ЗАИНТЕРЕСОВАНЕ ДА СУ КОНАЧНИ РЕЗУЛТАТИ
ЧЕТВРТОГ КОНКУРСА „ПЈЕСМЕ АНДРИЋГРАДУ 2018“

На Четврти Конкурс „ПЈЕСМЕ АНДРИЋГРАДУ 2018“ у периоду од 01.02 до 31. 03. 2018. године на задате теме пристигло је 478 пјесама од 289 аутора - из 16 држава.
Овлаштени Жири је након озбиљног приступа сваком од пристиглих рукописа сачинио следећи редосљед пјесама за предложене награде, како слиједи:

ПРВА НАГРАДА:
ВИШЕ ВИШЕГРАДА ПРАВЕДНА СВЈЕТЛОСТ - Трипко Драганић, Подгорица

ДРУГА НАГРАДА:
ЛАЗАРЕВО ВИНО У АНДРИЋГРАДУ - Славица Дедић, Подгорица
ЗНАМО СЕ МИ ГРАДЕ - Драгица Грбић Драга. Вишеград
МЕХМЕД ПАШИН МОСТ - Драгица Стојановић, Зрењанин

ТРЕЋА НАГРАДА:
ВИЗИЈА - Радмила Милојевић, Параћин
ГРАД ОД ДУШЕ И КАМЕНА - Миљана Игњатовић Кнежевић, Ниш
ЉУБАВЉУ РАСТЕШ - Вера Јелић, Крагујевац

СПЕЦИЈАЛНЕ ПОХВАЛЕ:
ИВУ АНДРИЋУ - Саша Мичић, Дервента
ЈЕДИНСТВЕНИ ГРАД - Тања Ајтић, Канада
ЈАВА ПЈЕСНИЧКОГ СНА - Павле С. Бандовић, Подгорица
ИСТИ НАМ КОРЕН - Јованка Божић, Ваљево
НОВИ КРУГ - Драгица Ђурић, Ужице
ДЈЕЧАКОВ МОСТ - Аександра Матић, Братунац
ПОХОДИ ЛИ ПРЕЛИЈЕПА АНИКА - Радојица Радовић, Цетиње
НЕМА ДРИНЕ ДО У СРЦУ - Срба Такић, Власотинце
ЗАВЕТНИ КОВЧЕГ - Мира Церовић Тасић, Ниш
НАД ЋУПРИЈОМ ТРЕПЕРЕ ВЈЕКОВИ - Миодраг Чабаркапа, Подгорица





ОСТАЛИ АУТОРИ УВРШТЕНИ У ЗБОРНИК ЧЕТВРТОГ КОНКУРСА
„ПЈЕСМЕ АНДРИЋГРАДУ 2018“:

ДРИНСКА ВИЗИЈА - Аврић Жељка, Сремска Митровица
БЛАГОСЛОВ НАД АНДРИЋГРАДОМ - Андрејић Мишковић Весна, Славонски Брод
МЈЕСЕЦ МАРТ - Андрић Јелена, Вишеград
ЧОВЕК И МОСТ - Арсић Смиља, Београд
ЗАХУЧИ ДРИНО - Ашћерић Митровић Цвија, Аустралија
ВИШЕГРАДСКИ КЉУЧАР - Банић Никица, Инџија
ЈЕЗИКОМ МОЈИМ - Бег Драгутин, Бачка Паланка
ТИХИ БЕСЕДНИК - Бјеливук Радојка, Крагујевац
УСНУЛИ ГРАД - Бојковац Евита, Дервента
АНДРИЋГРАД - Бојковић Иван, Обилић
У КАМЕНОМ ГРАДУ - Бундало Н. Јован, Београд
ОГЊИШТЕ - Велеушић К. Драган, У С А
НОСТАЛГИЈА - Вељовић Милоје, Београд
ЗАДУЖБИНА ЈАЊИЧАРА - Витић Горан, Београд
КЛЕСАРИ - Вујовић О. Љубомир, Београд
НА РАЗМЕЂУ ДРИНОСКЛАДА - Гаћина Иван, Задар
АНДРИЋ И ВИШЕГРАД - Голијанин Синиша, Сарајево
ИВО  АНДРИЋ  У АНДРИЋГРАДУ - Грошин Биљана, Меленци
ЛАНЕ - Дамњановић Игор Браца, Београд
ИСТОРИЈА ОД КАМЕНА - Делибашић Вукосав, Никшић
АНДРИЋГРАД - Делић Марија, Банатски Двор
КУЛТУРА СЕЋАЊА - Делић Нермин, Винац
АНДРИЋГРАД – ПЈЕСМА БУДУЋА - Дрпа Милена, Модрича
ОДА ВИШЕГРАДСКОМ МОСТУ - Ђапо Мирјана, Брчко
ДА МИ СЕ - Ђукановић Весна, Кикинда
И САДА МИ ЈЕ ЖАО - Ђурић Јовица Мајор, Ниш
ЗАЉУБЉЕНИ ДЈЕЧАК - Ђуришић Душан, Даниловград
ДОК УМОМ КО ПИТА ПАРА. . . - Живојиновић Емилија, Крагујевац
ИДЕМ - Златовић Љубица, Смедерево
МОМАК И МОСТ У ВИШЕГРАДУ - Иваниш Милан, Београд
ВОЉЕНИ ВИШЕГРАД - Илић Теодора, Владичин Хан
ИВО АНДРИЋ - Исаиловић Радица, Чачак
ВИШЕГРАД - Јагодић Радомир Рашо, Рудо
С КАМЕНА НА КАМЕН - Јовановић Радоман, Стара Пазова
АКСИОС - Јовановић Смиљка, Шабац
ИЗ СТОПА ЊЕГОВИХ - Јовић Миленко, Пљевља
СЈЕЋАЊЕ - Кекић Тијана, Приједор
ЈАБУКЕ СА УБАВЕ - Керлета Маријана, Лазарево
НА ДРИНИ ЋУПРИЈА - Клаћик Бранка, Петроварадин
ДРАМА У НЕБОКРУГУ ИЗНАД . . . - Косовић Вишња, Херцег Нови
АНДРИЋГРАДУ – ВИШЕГРАДУ . . . - Краћица Ружена, Падина
НА ДРИНИ РОМАН - Лалић-Кровицка Олга, Пољска
ПЕСМА КАМЕНОГ ГРАДА - Лешовић Станојевић Зорица, Чачак
ДРАГИ ИВО - Лујић Наталија, Соколац
У АУРИ ЛЕПОГРАДА - Мајдов Јована Милован, Ужице
ЋОРКАН - Малешев Дамир, Нови Сад
ЗАГЛЕДАНА У ДРИНУ - Малешевић Јасмина, Београд
ТАМО ГДЈЕ ДИШУ ЗВИЈЕЗДЕ - Марковић Дарија, Бања Лука
НЕОБИЧНА ОСЕЋАЊА - Марковић Др Радмила, Мали Иђош  
ЉУБАВ У АНДРИЋГРАДУ - Марковић Славко, Нови Пазар
МРТВА ТРКА - Марко-Мусинов Снежана, Земун
РИЈЕЧНИ РАТ - Миловац Милка, Брчко
НА ДРИНИ ЋУПРИЈА - Милојковић Радомир, Соко Бања
НЕМИР ЖЕНЕ КОЈЕ НЕМА - Милосављевић Љиљана, Смедер. Паланка
НОСТАЛГИЈА - Милосављевић Невена, Звечан
АНДРИЋ ГРАД - Михај Божица, Вршац
ЋУПРИЈИ - Мрђа Драгана, Нови Београд
У АНДРИЋГРАДУ - Мутић Миља, Трпиња
АНДРИЋГРАДУ - Настасић Ленка, Стапар
ЈЕЛЕНА И ПЈЕСНИК КОЈЕГ НЕМА - Неслановић Нермин, Зеница
ИСКРА ИЗ КАМЕНА - Николић Крсман Дејан, Шабац
ПАЛИМПСЕСТ НА КАМЕНУ - Николић Бојан, Вишеград
ПАШИНА ЗАДУЖБИНА - Обреновић Љ. Милан, Крагујевац
НИКАД ДОСТА - Обреновић Милад, Рогатица
ХАИКУ - АНДРИЋГРАДУ И ВИШЕ. . . - Охаши Драгица, Aichi Japan
ДАЛ` ТО БЕШЕ ЉУБАВ - Паноска Снежана, Прилеп
ГРАД ОТВОРИО СРЦЕ ЗА ПЕСНИКЕ - Пауновић Рада, Чачак
ЖИВИ ПАМТИ И ЋУТЕЋИ ОПО. . . - Пејовић Лепосава Лепа, Чачак
КАМЕНИ МОСТ - Петричевић Доброслав, Брод
МОСТ - Петровић Братимир, Кладово
НА ТЕМЕЉИМА ИСКОНА - Пешић Светлана, Власотинце
АНДРИЋГРАДУ - Радовановић Милица, Невесиње
МОСТ - Радовић Ксенија, Подгорица
НА СВИМ СТРАНАМА СВЕТА - Радосављевић Наташа Нара, Београд
MОЛБА ДРИНИ - Рајаковић Васиљевић Д. Вера, Севојно
ВИШЕГРАДУ - Раусављевић Никола, Мајур
КАМЕРНА ТИШИНА ХОДА - Савић Бранислав, Пожега
БОРИМО СЕ РИЈЕЧИМА ПЛЕМ. . . - Сарић Гордана, Никшић
ЋУПРИЈА НА ДРИНИ - Сета Милијана, Ниш
У ТЕБИ - Станишић Татјана, Књажевац
ЗДРАВИЦА - Стефановић Милка Мими, Београд
ДРИНСКИ ДИСКУРСИ ИВИНИ - Стојановић В. Радмила, Зрењанин
АНДРИЋГРАДУ - Ступић Милана, Увац Рудо
ПОБЕЂУЈЕ МЕ ВРЕМЕ - Тијанић Зорица, Нови Београд
КРАЈПУТАШ - Томић Миодраг Стублински, Стублине
НЕВИНА РИЈЕКА - Тубић Момчило Момо, Међаши
ПОБЕДНИК - Ћурчић Горан, Зрењанин
ОЈКАЊЕ - Фијат Љиљана, Нови Сад
АНДРИЋГРАД - Франчић Фрањо, Словенија
БАЈИН ПОВРАТАК У ЗАВИЧАЈ - Хелета Славко, Вишеград
ДЕЧАК И ВИШЕ(НЕГО)ГРАД - Цветковић Мирослава Мира, Смедерево
ТЕБИ МОЈА ДРИНО - Чордашевић Зорка, Њемачка
У ИГРИ СА ТОБОМ ПРАВИЛА НЕ . . . - Џелетовић П. Веселин, Београд
ЗБОРНИК - Шимшић Петроније Перо, Вишеград
НА ОБАЛИ ДРИНЕ САМА - Шљука Вања, Прибој на Лиму
ВИШЕГРАДСКЕ КИШЕ - Шолкотовић Снежана, Корбово

Сваком од објављених аутора припада по један примјерак Зборника!
Захвални свим учесницима и пријатељима ове манифестације искрено вјерујемо да ће представљање Жирија, подјела Награда и промоција Зборника Четвртог Конкурса наше „ПЈЕСМЕ АНДРИЋГРАДУ 2018“ проћи у достојанственој атмосфери и незаборавном дружењу за Велику побједу Поезије и Визије Андрићграда!
О тачном датуму одржавања манифестације о „Дану поезије“- ми ће мо Вас правовремено обавијестити! 

Naravno i pesma je tu : 

 
Da mi se


Da mi se u Vilu prometnuti
Sestra vila Drini postati.
Srcem svojim Višegrad dodirnuti.
Milovati kamen,
Smiljem i bosiljem
U živ kamen most pretvoriti.


Stojim!
Hladnom Drinom pustih radost.
Da je nosi,
Da je mrvi
Da je drobi plavim virom.


Kada nema dragog višegradskog
Da se kamen njime pozlati.
Zovem Boga
Molim:
Da mi se na drinski kamen popeti
Da mi se uz luk višegradski zalepiti
Da mi je kao vuk urliknuti
I kao vila kriknuti
Da me Andrić kroz vekove čuje
Da me kroz reči okuje
Ugradi u Ćupriju svoju.
Pa da živim!
Pa da ljubim!
Da se sita dragog zasitim!
Da se duša kroz miline miri!
Da se Drina kroz vekove širi!
Da se voda toplinom ljubavi podmiri!
Da se stopim s hladom višegradskim!
Da sa dragim kroz vekove živim.

Da mi se u Vilu prometnuti.




 

недеља, 13. мај 2018.

Dani lete

San je doneo mir. Spavala je čvrsto, bez trzavica, ustajanja  i traženja odgovora na pitanja koja su dodirnula svest u noćnoj tami. Pred samo jutro i lako opominjanje mobilnog telefona da je vreme za ustajanje dodirnuo ju je Lakokrili svojim krilima i nezaustavljivom snagom svoga postojanja. Sanjala je svoje mirenje sa sudbinom i prihvatanje onoga što joj je ona namenila. Davno je prihvatila da se protiv velikih sila ne vredi boriti i da će se ono što mora da se dogodi destiti. Kako god, nalazila se prostoriji. Lekar je saopštavao da mora nastaviti sa lečenjem. Prihvatila je to lako. Jednostavno, kao da ispija čašu vode , a ona joj donosi blgo golicanje i osveženje nemerljivo nikavim dragocenostima. Glas onoga koji sve vidi i sve zna ju  je upozorio na
razlog njenog mira. U hodniku je stajala majka. Onako kakva je bila u svojim najboljim godinama. Jaka. Spremna da pomogne. Spremna da se odupre najstrašnijim bićima iz najdubljih morskih dubina i najstrašnijih noćnih mora. Prišla je majci i snažno je zagrlila. Suze su nezadrživo potekle.
- De, zašto plačeš? Nema razloga. Ja sam tu.
- Ko sam ja?
Od čega si me majko stvorila?
Kakve su se suđaje toga dana iskupile da me daruju?
Da li si negde u svojim dubinama zaboravila da pozoveš neku koja daruje nedodir?  Da li si zaboravila da se nasmešiš neobičnim gošćama?
Ili sam dobila previše? Moram li osećati toliku tugu?
Moram li baš ja izreći reč koja se ne izgovara? Moram li ja biti  smela da savetujem i tražim razumevanje?
Moram li ja  čuti i doživeti grubu reč i lepiti je za svoju dušu?
Kako da razumem  i glad i jad i plač?
Kako da ih oteram? Kako  da iz oka izbrišem početak oduška?
Dani lete.
Poslovi , poslići,  obaveze, ćaskanja uz ispijanje kafe. Nedostajanje sveprisutno i neka laka nedodirljiva i nikada izgubljena tuga. Potiskivanje sećanja i manjak snage u rukama.
Dani lete, kako da ih usporim majko?

четвртак, 10. мај 2018.

Да могу

Да могу
Покупити све латице цвећа
Да могу
Понети све радости на свом длану
Да могу
Утешти сваку тугу
Да могу
Речју даровати
Да могу
Сликом осмех измамити
Да могу
Руком страх отерати
Да могу
Лептиру помоћи лет
Да могу
Сачувати ластино гнездо
Да могу
Окречену кућу заштитити
Да могу
Сваки трн ружи вратити
Да могу
Сваку реч одмерити
Да могу
Мисао појачати
Да могу
Голуждраво врапче у гнездо вратити
Да могу
Последњи дах ухватити
Да могу
Продужити дан
Да могу
Скратити ноћ

Краја не би било.
Да могу...

уторак, 8. мај 2018.

Jutro

Kroz blistavo jutro odzvanjalo je brujanje autobuskog motora. Istrošen, izgubljene boje, sa pojačanim zvukom i obiljem nesagorelog sivog, masnog u gas pretvorenog  ulja, nastalog istrošenim   radom motora,  kotrljao se autobus  rasterujući mirne stanovnike ravnice.
Neprijatno  i onima unutra i onima napolju. Oni unutra su zatvarali oči da se zaštite od sive nagorele gorčine, koja je hteli  ili ne silinom svoje ljutine ulazila  u telo, prvo nadražujući nozdrve, a zatim u pluća.
Brujanje je rasterivalo stanovnike ravnice. Zatečeni fazan se brzo podigao u visinu i nestao negde u rascvetalim grmovima trnjina.
Srne su u daljini  podigle glave, napravile nekoliko naglih skokova, pa mirno nastavile da pasu zeleno bogatstvo hrane.
Otvorila sam i zatvorila oči. Pekle su me. Zasuzile. Otvorila sam tašnu i izvadila futrolu naočara. Trebala mi je krpa za čišćenje. Masnoća dima se zadržala na fotogrej staklu.  Bile su još tamnije.
Dodir lakih krila me je prenuo.

- Otvori oči! Gledaj! Gledaj!

Ne odgovaram rečju. Ljudi oko mene će pomisliti da mi se um pomutio, možda  da mi je svest zatamnio ovaj dim ili mi se slošilo, pa tražim pomoć.  Ćutim.
Stavljam naočare.
Gledam kroz sivo staklo.
Prve bulke su pustile vitke stabljike cvetova i crvenoj radosti dotakle nebo. Beli cvet kamilice protkan crvenilom. Iza njih polje prve stasale deteline i dve svrake.
Vitke.
Lake.
Plešu kroz zelene listove.
Dižu  se lako u visinu, prkose Zemlji i spuštaju se lako.
Skok  tankim nožicama.
Drhtaj stabljike.
Opet i opet.
Levo, desno.
Dodiruju se u letu.
Pršte perjem.
Meša se belo i crno.
Meša se glava sa kljunom.
Život se nastavlja.
Brujanje smanjuje sliku. Postaje prozirna. Ostaje samo lako lelujanje vazduha  pomeranog nepogrešivom željom za lepotom. Grabim ravnicu i polja tek niklog kukuruza. Blješte listovi obasjani suncem. Talasa se klasje zelene pšenice pod lakim dodirima vetra. Ječam peva.
Hvala-  izgovaram tiho da samo ja čujem.