субота, 22. април 2017.

Priča seoske kuće

 Postoji kuća u selu. Mala, sa zeleno obojenom drvenom kapijom, sa cvetnim dvorištem i velikom uredno posejanom i okopanom baštom.
 Kuća je videla mnogo. Videla je i rat i mir.  Možda je je negde u ratu i miru pogledom pomilovao Tolstoj  ili je Crnjanski svoje junake slao negde u njive koje se pružaju iza njenog vidokruga. Kako god, stajala je mirno.  U njenoj pretežno zemljanoj duši skrivale su se mnoge tajne.  Nosila je beleg teških vremena i muka koje je trebalo izdržati.
Ulazili su u njeno dvorište dobronamerni i oni manje dobronamerni.  Sve je ona to trpela svojim ćutanjem. Nekada se u trenutku noći, kada svi spavaju, budila da svojim uzdahom opomene mesec da snažnije sija i da svojim srebrnim prahom pospe sve dobronamerne, da ujutro osvanu srećniji  i vredniji.
Kuća je bivala umivana svakoga proleća. Svake jeseni su pregledani njeni crepovi, čišćeni su tavani i šupe. Pod svoje grede je primala sove. Volela je njihov noćni huk i lov na miševe. Volela je druženje s njihovim ptićima i paperje koje ju je golicalo po zemljanom čelu. Onda su sove nestale. Otišle su negde pod okrilje drveća naraslog u kraj njive.
Došlo je novo društvo. Tu je bila Žućka. Velika mačka uvek spremna za lov na dosadne glodare koji svojim kopanjem urušavaju njen ugled. Domaćini su poštovali njenu želju. Žućka je obožavana i s njihove strane.
Život je dugo tekao mirno, sve do poslednjeg Vaskrsa.
- Šta to tako neprijatno miriše u trpezariji?
- Stvarno, ali to nije neprijatan miris, to je smrad.
- Otvori prozore! To se neki miš uvukao, pa ostavlja svoje tragove. Idi po Žućku!
Žućka je mirno ušla uvijajući  svoje gipko telo pokriveno zlatom  oko nogu svih prisutnih. Najmlađi član porodice je  cikanjem razgovarao sa četvoronožnom prijateljicom. Žućka je milovana od starne svih i ostavljena  u miru trpezarije da lovi. Uz otvorene prozore mogla je da se šeta slobodno po svojoj volji i da radi posao koji joj je namenjen.
Došlo je i veče. Neprijatan miris je ostao.  Žućka je dobila niz grdnji na račun svoje lenjosti.  Na šta nije reagovala, samo je svojim dugim zlaćanim repom dodirnula samo nebo.
Jutro je osvanulo mnogo gore neko što je  veče zaspalo.  Smrad se proširio i na dnevnu sobu.
Bio  je nepodnošljiv.
Domaćica je zaposlila sve prisutne. Podelila im je krpe, četke i pajalice. Krenuli su u lov na omraženog nepozvanog gosta. Pomerani su kaučevi i fotelje, pomeran je orman, podizani su tepisi. Zavirivalo se u vitrine i iza njih.
Posao je ostajao neobavljen. Nesnosan smrad se i dalje širio unoseći osećaj mučnine. Preostalo je da pozovu Centar za deratizaciju i dezinsekciju i šta već ili da u kuću uvedu sve mačke iz komšiluka , pa kako bude.
- Meni je hladno! Drhtim kako sam se smrzao!
- Obuci se! Vidiš da imam posla. Mora da ti bude hladno kada je sve otvoreno...
- Stoj, stani, dolazi ovamo! Pa to... Okreni se!... Sale!!!!! Saleeee!  Šta ti je to u džepu?
- To sam dobio  za Uskrs, imam i novac...
- Ma ne novac, već ovo!
U ruci je držala grudve  okupirane naslagama buđi.
Usput je  skidala prsluk sa deteta, koji je i dalje puštao oblake najgušćeg gasa ikada viđenog.
- Pa ti si u tome bio jutros u prodavnici!!!Pa to je....

Sale je u svom džepu imao  par fino ofarbanih , razbijenih  i poluoljuštenih  jaja koje je truljenje već dobro zahvatilo! Žumance se moglo nazvati crnjancem.
- Saleeeee!
Kuća se nakrivila od smeha. Njeni zemljani zidovi su se tresli. Niko to nije osetio, od silnoga uzbudjenja i sopstvenog smeha.

Nije Žućka, već Gile, na svili!

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!