субота, 3. децембар 2016.

Podeliću s tobom

Pored poslednjeg niza kuća u malom predgrađu prolazila je žena. Žurnim korakom.  Brzohodajućem.
Ko ju je poznavao znao je da je to uobičajeno.
Uvek je žurila. Stopala su pravila vence banaćanskog kola. Sitan vez do sitnog veza.
Neupućenima se činilo da ne zapaža. Činilo se da je detalji ne interesuju  i da pored života koji se odvijao nezavisno od nje,  vidi  samo svoj jedan - jedini život.
Uputila prema gradu.
Popodne je brzo proticalo, druženje još brže, a mnoštvo poslova je čekalo. Osetila je zov rada duboko u sebi. Jednostavno nije više mogla da sedi.
- Moram da idem.
Reski vazduh je iz potaje vrebao. Čekao je  da iz sigurnosti zavetrine korakne na otvoreno. Kratko joj je vetar pretio, štipao joj oči i obraze, a da se ona ni najmanje nije obazirala. Napredovala je dalje. Samo dalje.
S desne strane se nazirala kapija groblja. Najvećeg u gradu. Tiho i mirno novembarsko predvečerje je doprinelo tajnastvenosti mesta i trenutka.
Pojas trske rasprostranjen toliko da je od male bare bila  vidljiva samo  malena sjajna sivkasta  površina. Barski biser se presijavao i pokušavao da dobije davno izgubljenu bitku.
Često je pogledavala preko trščanog pojasa. Neobičan zvuk  je izazivao. Zastala je i osluškivala. U neobičnim tonovima iskrivljenih ptičjih glasova prepoznala je razgovor čvoraka  koji su bežeći od  nešumovite ravnice spas od hladnoće našli u gustom šipragu.
Suza potaknuta tugom i hladnim vetrom tiho je skliznula.
- Šteta što ranije nisam prošla, mogla sam ih obići...Drugi put...
Promena pravca donela je vetar u leđa. Bilo je manje hladno, a topla jakna doprinela je sigurnosti hoda. Brzo je odmicala. Odjednom je okrenula glavu. Učinilo joj  se da se neki skoro bešumni koraci opasno približavaju njenim užurbanim.
Rani zalazak Sunca doneo je  providno mestičavi sumrak.
Tiha jeza predvečerja. Lagani osećaj nelagodnosti ju je preplavio.
Živog čoveka nije bilo. Nije bilo duša zaspalih. Tu je bio on. Poveliki crni pas. Lako trčkarajući primetio je njen hod.
Možda je prepoznao da voli životinje. Možda je u svojoj beskućnosti tražio siguran dom. Možda je samo u nedostatku ljudskoga glasa započeo nenametljivo praćenje.
Ubrzala je korak.
Ubrzao je korak.
Stala je.
Stao je.
Metri su odmicali. Odmicalo je i tiho praćenje.
Nelagoda.
- Kud ću sa  njim? Imam psa. Možda još malo, pa će skrenuti...
Ne skreće... Bar da je u blizini neka pekara, pa da kupim hleb. Da uđem... Možda je gladan? ... Tražiš li vlasnika ili si samo gladan? Ličiš na pulina.  Jesi li to?  Možda si se samo izgubio?  U gradu ti neće biti dobro, bolje je da ostaneš tu! ...
Pametne oči su nemo gledale.
- Čekaj, imam nešto lepo! Ako si gladan nećeš birati. On  mi neće zameriti, dao je meni, ja ću podeliti s tobom!  A?  Šta kažeš?

Teksas torba je u sebi krila veliku kesu sa žutim jabukama, ali  i plastičnu kutiju. Ona  je svojim unutrašnjim mirisom darovala okolinu. Unutra se nalazila ohlađena musaka od kiselog kupusa.
Miris je na nevidljivim krilima vremena nekim čudom prenešen u neko drugo vreme.Vreme detinjstva, skromnosti i unutrašnje lepote.
...
- Kad će biti gotovo?
- Biće, moraš da čekaš.
- Kad će biti gotovo?
- Još malo, pa mora u rernu! Donesi mi još drva iz šupe! Biće gotovo kad svi stignu, pa ćemo svi zajedno jesti.
Velika šerpa je na malom šporetu delovala još veća. Unutra se pržio kiseli kupus tanko nasečen na rebarca. Baka je veliku glavicu  kiseloga kupusa umesto  da pravi sarmu, iseckala na sitno. Stavila je luk i dugo ga dinstala u plavoj šerpi sa belim bobicama. Sve se pržilo  na plotni  staroga smederevca. Para se u oblacima lepila na debele zidove sabijene zemlje. Naboj nije upijao paru. Odbijao ju je i činio vidljive oblake beličastim. Od mirisa je glad postajala veća, a nestrpljenje neizdrživo. Meso se pržilo u tiganju. Tučanom. Kupusna para se lepila za staklo ulaznih vrata, niz koja se slivala kap po kap. Devojčica je hvatala brzoklizuće kapi svojim tankim prstićem i brzo ih prinosila ustima. Ispod vrata je u kuhinju ulazila hladnoća decembarskih dana.
Vrata smederevca su morala biti dodatno zatvorena drvenim lecom.
Pritisak je bio gotovo neizdrživ.
Miris pečenja i kapljice masti koje su sagorevale u pućkanju sadržaja plave šerpe. Pre potpunog pečenja lec se skidao. Vratanca su padala od vreline. Baka je musaku prelivala umućenim jajima sa malo mleka. Trenutak preliva je donosio radost. Jaja su od vreline narastala. Prekrila su ravnu površinu donoseći ostrva i uvle. Daleke nepoznate zemlje su svoje mape pravile u kupusu.
Pa opet lec. Kratko.
Rumeno, slasno. Isečeno na jednake delove. Svakom članu po jedan. Odraslima po dva.

...

Skimula je rukavicu s ruke. Oslobođenom rukom je podigla poklopac. Odjednom je torba bila višak. Podigla ju je na rame i druga ruka je bila slobodna. Izavdila je polovinu musake. Birala je mesto na koje će mu staviti hranu.  Ćupija ispred kuće je bila čista. Sveže počišćena.
Pravo mesto. Nije se bunio. Nije ga odbijao miris kupusa. Privlačilo ga je meso u njemu.
Jeo je.
Žurno je natavila dalje. Plašila se da se osvrne. Nije želela da je se postidi.  Prešla je ulicu. Na pristojnoj udaljenosti je pogledala unazad. Nije je pratio.
Jeo je.
Bila je zadovoljna.
Žurni korak je plesao.
Duša je pevala.

Mali crtež kao ilustracija. 

2 коментара:

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!