понедељак, 2. фебруар 2015.

Ljudska sujeta!

Neverovatno je koliko mi savršena bića imamo mana. Još je neverovatnije koliko sami sebe ne poznajemo!
   Sujetni smo, sami sebi najdraži i ne ostavljamo mogućnost da je neko bolji od nas samih. Zlatno pravilo:
            ,,Ja i niko drugi."
Narcisi
   Interesantno obično oni koji najmanje vrede imaju najviše mišljenje o sebi. Obično su bez ikakvih ideja i bez imalo energije. Da ne zaboravim:  mnogo se hvale. Sami sebe u svim prilikama, ne biraju mesto ni način. Ako je potrebno maaaalo ulagivanja tu su.
     Zato postoje i oni drugi! Oni koji se ne žale. Oni koji se ne hvale. Oni koji svoj krst nose na svojim ramenima i ma koliko on bio težak njihov je, sastavni je deo njihovoga života i nose ga sa ponosom.
  Postoji žena koja se ovih dana sprema da zatvori vrata svoga života. Život joj nije bio lak, ličio je na mnogo života žena sa ovih prostora. Kao dete je gledala svoju  majku kako sahranjuje njenog brata. Osećala je nezamisliv bol, ali ga nije pokazivala. Ćutala je i nosila  patnju u sebi.
  Mladost je donela i lepotu i bol. Rano je ostala bez muža. Sreću su joj pružala njena deca. Mnogo je radila i nikada se nije žalila. Možda je time nadoknađivala životne radosti njoj nedostupne. Nikada sebe nije isticala. Uvek je bila negde tu.      Jedino što nije znala da pokaže ljubav prema najmilijima. Nije imao ko da je nauči.
  Nesebično je davala sebe, ne kroz maskirane reči , već kroz veliko požrtvovanje. Uvek ozbiljna, stroga ali velikog srca skrivenog da se ne bi okrnjilo još koji put.
   Nikada ni jedan sebičluk, ni trunka sujete nisu našle mesta u njenom umu, a kamoli izašle na svetlost dana.
Zato joj hvala. Hvala joj za posete kada niko nije imao vremena. Hvala joj za poslednji dinar potrošen da vidi svoga bolesnog brata. Hvala joj za vreme koje je meni posvetila.
    Ponekad se pitam da li život mora da se završi i da li postoji mesto gde ćemo se još jednom svi videti. Postoje dragi  likovi koje bih volela da vidim još jednom. Iako je dugo vremena prošlo od kada ih nema ne prođe dan da ih se ne setim. Sećam se svake reči, svakog pogleda. Sećam se svake molbe za pomoć i svake dorote.
     Veoma je teško kada neko odlazi. Ako je tačno ono što kaže Sergej Jesenjin

 ,,  ...Urečeni rastanak obećava viđenja,
 ...obećava novi susret ljudima... "

Onda ćemo jednom svi biti zajedno.

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!