понедељак, 25. април 2016.

Pčele i ja

Ispred autobuskog stajališta raslo je drvo. Ne znam mu ime. S proleća su ga krasili roze cvetovi. Gusti. Mirisni. Imalo je zvuk zujanja samo s ranog proleća. Činilo se da samo drvo proizvodi zvuk. Ravnomeran, s blagim pomeranjima u zujanju. Pokretljivo, talasasto, za mnoge zastrašujuće,za mene zadivljujuće.
Volim ta mala krilata stvorenja. Volim njihovu radinost, njihovu vrednoću, organizovanost, odanost Matici svojoj i  domu.
Veoma su organizovane, svoj život prihvataju onako kako im je rođenjem određeno. Svaka jedinka zna svoj posao i pridržava se toga. Nema pogovora, prigovora, negodovanja ili bilo kakve pobune.
Volela sam vreme kada smo se bavili pčelarstvom. Radili smo u paru, nekada su nam deca pravila društvo. Družili smo se s letećim stvorenjima i činili smo sve da im što manje smetamo i da ih uznemiravamo.
Pčele ne vole neprijatne mirise, ne podnose nervozu, ne podnose nečiste ruke, ne podnose dezodoranse ni parfeme, ne podnose alkohol, ne  podnose prljavštinu i nered. Da biste bili u ljubavi s njima morate  se pridržavati svih pravila koja one postavljaju. Pravila su nepisana, ali zato dobro znana svim pčelarima.

Leto!
Jul!

Toplo, mirno jutro bez vetra. Spremni smo za vrcanje meda. Opremljeni hranom pićem: za jutro burek, sok i pivo. Sa nama je moj svekar koji voli pivce...
Naravno doručak u prirodi se završava pivom za njega. Maska mu ne treba, pa on se ne boji ujeda pčele, koja ubod plaća svojim životom.
Mi se pridržavamo pčelinjih pravila.
Usput nam održava predavanje o tome kako se treba ponašati, kako ne treba vikati, ne treba trčati, mahati rukama, bacati viljuške kojima se skida saće i još mnogo savetodavnih reči ...
Suprug je kod košnica, dimilicom rasteruje pčele, blagim pokretima specijalne četke čisti pčele i vraća ih u košnicu. Svekar donosi ramove, ja stavljam u vrcaljku, okrećem ručicu, kapljice meda se pod uticajem centrifugalne sile lepe za zidove vrcaljke, spajaju se i u linijama padaju na dno. Dobro nam ide.
Pčele su uznemirene. Otima im se njihov trud, njihova muka i iscrpan rad. Pod tim uticajem, spremne su na još užurbaniji rad, još agresivniji  i iscrpniji posao. Ispred ulaza u košnice se stvaraju takozvane ,,brade,,. Mnoštvo pčela se u velikom broju sakuplja ispred košnice i vrlo su spremne da se brane. U tom času miris piva ih toliko razdražuje da u roju naleću na dotičnog donosioca mirisa.
- BEŽI,SKLANJAJ SE!!!!!! uz ogromnu viku, moj svekar se dao u beg! Kroz visoku travu, mali šumarak uz mnoštvo pčela koje su u roju pojurile za njim. Scena iz crtanog filma u stvarnosti.
- Ha, ha, pa ne treba bežati!
- Ha, ha ne treba se braniti i vikati!
- Ha, ha, ne treba...
Skupila sam se, čučnula , i pravila se da ne postojim dok vreme ne prođe. Posle tridesetak minuta svekar se pojavio. Desno oko mu je bilo potpuno zatvoreno, levo uvo otečeno, više je ličio na Zvonara Bogorodičine crkve nego na člana naše porodice. Rad se nastavio uz prigušeni smeh i utišano gunđanje.

Pčele ne podnose nervozu, osete je i čine sve da je oteraju iz svoje blizine.
Sećam se, bio je dvadeset osmi februar. Suprug otišao na put, deca mala, roditeljski sastanak me čeka, peglanje majica za treninge, ručak za sutra...i hranjenje pčela.
Pčele se ne dele na divlje i pitome. One su trpeljive ili ne.
Sva pravila znam. Vremena imam malo. Prvi put ne stavljam masku na glavu. Kosa mi je sveže oprana i miriše na kokosov regenerator.
Imam samo desetak minuta da ih nahranim i jurim na roditeljski sastanak. Podižem poklopac. Umesto da me prihvate kako sam očekivala, one izleću. Pletu mi se oko glave. Upliću se u moju kosu. Kosa mi zuji, osećam bezbroj žaoka, ubadaju me, besno me grizu, trzam se i branim.
Činim sve što se ne sme.
Plaćam ceh.
Čuvam oči. Čkiljim. Vraćam poklopac. Osećam da pulsiram. Trpćem kao žuti semafor crvene boje. Bežim. Sedam na bicikl. Dolazim kući. Obraćam se svekrvi rečima:
- Ovo je alergija! Istuširaću se, pa idem kod lekara.
Sedam opet na bicikl, uz pulsiranje sopstvenog tela zaključavam bicikl i ulazim u ordinaciju. Jarko crveno isijavam.
- Vesna šta je sa tobom? Sedi!
Sledi pregled, pa injekcije za alergiju. Doktorka poziva kola hitne pomoći. Velikom brzinom me odnose u bolnicu. Sedim u ordinaciji interniste. Lekari se smenjuju. Mere mi pritisak. gledaju me sa i bez naočara. Gledam i ne razumem.
- Da li Vam je dobro?
- Dobro mi je- odgovaram uz osećaj da sam semafor na raskrsnici na kojoj su lekari automobili.
Smena lekara, ista pitanja:
- Da li vam je dobro? Osećate li nesvesticu? Kako to da ste svesni?
Cela svar postaje sumnjiva, bar za mene. Onda sledi ključno pitanje:
Da li znate koliki vam je pritisak? Da li znate da imate ekstremnu hipertenziju?
Naravno, ja nemam pojma o tome. Doduše glava me je danima, da ne kažem mesecima, očajno bolela, što sam pripisivala maloj količini sna i odmora.
Dijagnoza 200\180, uz alergiju na ujed pčele!

Drage moje leteće prijateljice su mi najverovatnije spasle, ako ne život, ono trajni invaliditet koji bi usledio kao posledica visokog krvnog pritiska.
Dragi čitaoče, ne plaši se pčele, pridržavaj se pravila i bezbedan si. Možda se dogodi, kao u nekoj basni gde slabi mogu pomoći jakima, gde mali mogu pomoći velikima, gde slabi mogu pomoći jakima, da dobiješ pomoć.
Pčele zaslužuju sve počasti koje čovek može da im pruži! Jedino žalim što ne smem da se bavim pčelarstvom.
Pčeli u čast!
Za pčele, nekoliko varijanti slika sa suncokretima  na svili !














Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!