среда, 18. фебруар 2015.

Pas najbolji čovekov prijatelj!



    Pas kao i svako drugo biće dođe na svet ne svojom voljom već voljom prirode. Kada su mali kučići su slatki i prosto se lepe za oko, pa dolaze u kuće kao ljubimci. Na meti su psi bez pedigrea, oni koji nastaju zbog nagona svojih roditelja. Pedigrirani psi obično imaju bolji život, ali se dešava da i oni budu izbačeni, najčešće zbog skupog održavanja samog psa.
  Meki,pufnasti,mili, nežni privrže se svom vlasniku, a još bolje deci. Svi ih vole, maze...Oni brzo rastu i od malog simpatičnog  psića odjednom izraste grdni reponja, najčešće neproporcionalnih dimenzija.Tada on nikome ne treba. Najčešće biva spakovan u kutiju i izbačen negde daleko da ne bi mogao da se vrati kući. Tužna i žalosna priča.
   Zatim je tu armija onih koji uče svoju decu da se plaše psa, jer ujeda, ima parazite...Dete vrišti, roditelj tera psa, gađa ga svim i svačim...nimalo lepa slika.
   Često se mogu pročitati vesti o maltretiranju životinja, o surovosti čoveka prema psima lutalicama. Zaboravlja se da i oni omaju osećanja bola, ljubavi, pa i patnje, a ne mogu nikome da se žale. Oni samo moraju da se bore za opstanak!
   Srećom ima i onih koji imaju dobrote prema nedužnim bićima, koji ih hrane, udomljuju,čak i koji plaćaju boravak uhvaćenih pasa u azilima za napuštene pse.
   Na kikindskom trgu se često može videti pas koji svojom izgledom odaje inteligenciju i spretnost prežiljavanja. Niko mu nije potreban, ima slobodu kretanja i punktove gde se hrani. Đaci koji svakodnevno kupuju užinu odvajaju deo za njega. Pas koji ima ličnost  nema vlasnika, jasnim psećim jezikom govori da mu i nije potreban. Nekad mi se čini da je svaki dobronamerni šetač njegov vlasnik. Ponekad se približi, raširi svoju lepezu od repa i ponosno hoda. Nikada nisam čula da je nekoga napao. Ako mu se neko obrati, okrene se i menja društvo za šetnju. Sjajna braonkasto bela dlaka se presijava na podnevnom suncu dok mirno spava ispod starih kestenova. S večeri se slupča ispod borova i svojim lavežom pozdravlja sove koje se gnezde na drvetu iznad njega. Suprug i ja smo ga nazvali Lunja po čuvenom  Diznijevom junaku.
   Naučio je da preživljava ne moleći nikoga, valjda je stekao neko pseće šesto čulo da oseti ko voli psa i kome može da ukaže svoje poverenje. Dokaz velike inteligencije je baš to preživljavanje, baš to što izmiče radnicima Zoohigijene koji hvataju pse lutalice. Želim da poverujem da ga namerno ostavljaju na slobodi!
       Strašno je i kada se pročita o napadima pasa lutalica, ali nisu oni krivi.
      Kriv je ČOVEK!

Dodatak
Moja omiljena lutalica pas Lunja ipak nije bio lutalica. Imao je vlasnicu koja ga je obožavala i delila sa jim svoju gorku koru hlaba. Na žalost,  život koji je vodila doveo ju je do bolnice, pa je Lunja zaista dospeo na ulicu. Uhvaćen je od strane Zoohigijene i nalazi se u prihvatnom centru za pse. Nadam se da će se naći neki vlasnik dobre duše da ga lepo udomi!
Hvala!

   

Нема коментара:

Постави коментар

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!