четвртак, 13. новембар 2014.

Neko cudno vreme doslo!

Ni toplo ni hladno, onako dosadno. Suv vazduh, sve teže prolazi kroz pluca i nekako guši. Još kad pirne vetrić, pa malo rastera miris trulog opalog lišća koje izaziva ono dosadno kašljucanje. Komunikacija slaba, svi se nekako povukli i ćute. Po neki redak prijatelj prodje i lenjo mahne rukom.
  Takvi  ljudi ne razumeju jedni druge  ili neće da razumeju, uvek nešto zameraju, kritikuju ...uopšte,  sposobni samo za izricanje kritickog misljenja, bez pokušaja ili nagoveštaja bilo kakve pozitivne ideje.
  Eto i ja kritikujem druge, ne mareći za svoju krivicu, za svoje ukopavanje, svoju ličnu filozofiju, koja traži samo razumevanje i  bar nečiju podršku.
 Naš veliki pesnik Dusan Vasiljev je napisao stihove:
          ....dajte meni samo času zraka
              i malo bele jutarnje rose ,
             ostalo vam na čast...
Pravo osecanje za sumorni jesenji dan.
Jos jedna slika na svili, pozno jesenji dan, samo priroda, bez ljudi. Ona je u svoj svojoj lepoti dovoljna sama sebi.

2 коментара:

  1. Draga prijateljice ,kod tebe toga nema ,dobro se poznajemo i razumemo pa o svemu mozemo otvoreno da razgovaramo.Srecna je zena koja ima takvu prijateljicu.
    Hvala za prijateljstvo!

    ОдговориИзбриши

Dragi prijatelji ukoliko imate komentar na pročitani post slobodno napišite.Hvala!